#1. Priprema za put
Ovom rečenicom započinjem ciklus novog putopisnog bloga. Zadnji koji sam objavio bio je još davne 2019. godine kad sam pješačio po Novom Zelandu. Puno vremena je od tada prošlo i puno toga mi se izdogađalo u životu. Ali o tome ću pričati tjekom putovanja. Pisat ću vrlo iskreno i neću se previše zamarati sa stilom pisanja, jer osobno ne volim pisati blog. To je vrlo površni stil pisanja gdje u većini slučajeva putopisac samo nabraja gdje je bio i što je vidio: probudio sam se u 5, pojeo sam dva jaja na oko, jednu paštetu, obavio wc, spremio ruksak i krenuo…prošao sam toliko kilometara i otišao tamo. Osobno preferiram malo opširniji stil pisanja, opis emocija, opis nekog detalja, opis osobe u tako sažetoj mjeri da je čitatelj može vidjeti, pisati o društvenim običajima i suptilno čitatelju postavljati pitanja. I zato više volim pisati knjigu, štoviše uživam u pisanju iste, ali ne uživam u pisanju bloga. A što ću sad, rekao sam da ću ga pisati, obećao sam i vama, i svojim partnerima, i moram to sad napraviti. Neću vam obećati da će to biti neki spektakularan rukopis, već će biti to jedan običan blog, malo teksta, malo slika, baš kao i svaki drugi.
U Alpe sam trebao krenuti početkom svibnja, ali kako sam upao u neke osobne probleme, bio sam prisiljen pomaknuti putovanje za lipanj. Da sam krenuo tada, do danas bih prošao već Francusku i Švicarsku, i ušao bih vrlo vjerojatno u Njemačku…ovako sam tek 30 km od Monaka. Zbog nedostatka vremena bojim se da neću moći realizirati cijeli put, ali dat ću sve od sebe da prehodam što je više moguće. Problem je taj što 1. kolovoza moram biti na jednom festivalu u Mađarskoj (Ozora festival) gdje imamo dogovoreni štand za prodaju vijetnamskih šešira. Tješim se činjenicom da je ovo putovanje zapravo jedan opaki i pošten trening za putovanje na koje ću se otisnuti drugu godinu, a koje ću vam odgonetnuti za koji tjedan.
S pripremama sam započeo još u siječnju. Otprilike četiri puta tjedno išao sam šetati u obližnju šumu gdje sam u komadu odradio 8 km malo bržeg hoda, a kad nisam hodao onda sam vježbao. Doma sam si napravio malu teretanu u kojoj sam sat vremena dizao utege. Ali znalo se dogoditi da bih prvo otišao pješačiti, a kasnije bih samo nastavio vježbati u teretani. Taj opaki tempo je bio preko zime i trajao je sve do početka moje završne turneje koja je započela u ožujku. Jednom kad počne turneja, sve ostalo je manje bitno. Posljednja dva mjeseca nisam nešto pretjerano vježbao, ali gotovo sam siguran da to neće biti nikakav problem. Tijelo je kao spužva koje pamti sve što smo radili prije, i mislim da mi je potrebno samo tri-četiri dana da bih se vratio u istu formu koju sam imao zimi.
Alpe sam odlučio odraditi s kolicima, ponajviše zato što će mi sljedeće putovanje također biti bazirano na kolicima. Dakako da bi bolje bilo da sam u Alpe otišao pješice, jer tada bih se mogao popeti tamo gdje kotači ne mogu kročiti, ali kako mi je preventiva fizički trening i učenje oko logistike, morao sam zapostaviti činjenicu idiličnog trekinga po planini. Ali ne opterećujem se previše zbog toga…one će uvijek biti ovdje i jednog dana ću ih s Lucy obići cijele. Naravno, to ćemo uraditi s kamperom.
Stvari koje sam uzeo sa sobom + kolica
Imamo novog mačića. Zove se Nina. Sakrila mi se je u torbu i htjela je sa mnom
Obaveze koje sam imao doma završio sam svega nekoliko dana prije polaska, i tek tada sam počeo razmišljati o logistici samog hodanja. Pribaviti kampersku opremu mi nije bio pretjerani problem, dogovorio sam suradnju s Magic netom, telekomunikacijskom firmom iz Varaždina koja mi je u suradnji s Bim sportom uručila profesionalnu odjeću, obući i opremu. Preko Solusa d.o.o. sam dobio brutalan Sigma tele objektiv (150-600 mm), a oni su mi ujedno sredili i bateriju (power station) kojom ću si puniti sve elektroničke uređaje. Još je tu uletjela Dogma sa svojim širokim asortimanom čarapa, te poljska firma/brand Cumulus koji su mi darovali pernatu vreću za spavanje. Tek kad sam otvorio paket koji mi je poštar Dragec dostavio shvatio sam kakvih sve vreća za spavanje postoje. Vreća je najbolja na svijetu, kao da spavam u nekom nekom pernatom poplonu koji je obložen sa svilom, i jedva čekam da se zavučem u nju. Suradnju sam također dogovorio i s Camping Plitvice, s luksuznim kampom s pet zvjezdica, te s Radio Megatonom, našim županijskim radiom.
Kolica sam nabavio preko Njuškala, rabljena, za 400 kn. Demolirao sam ih cijela a susjed Nikola mi je zašvasao sve što mi je trebalo da budu čvršća. Ona mi trebaju biti vodonepropusna i zato sam išao na opciju da ih cijela obložim s nekim pločama. Obložne kvalitetne alu dibond ploče sam nabavio preko Alena i s njima sam se igrao puna tri dana, a iste je Lucy noć prije polaska cijele i oslikala.
Eto kako Lucy već lijepo slika
Drugo jutro u 5:30 Nikola mi je još zašvasao kočnicu, a nekoliko sati kasnije Lucy me odbacila do Zagreba gdje me u 3 popodne čekao autobus za Francusku.
Rastanak
